Priroda i promatrači

Izložba Krajolici svijesti, koja će se u četvrtak 18. prosinca otvoriti u osječkoj Galeriji Kazamat, realizirana je u okviru međuinstitucionalne i međužupanijske suradnje Galerije Vladimir Bužančić te HDLU-a Istre i HDLU-a Osijeka, a predstavlja radove Jasenke Bulj, Igora Zirojevića, Damira Babića i Ivone Jurić. Spomenuti su umjetnici 2014. održali samostalne izložbe u Galeriji Vladimir Bužančić pa je ova izložba svojevrsni presjek godišnjega programa te galerije koji je kustosica Anita Zlomislić povezala u problemsko-tematsku cjelinu, a nakon Osijeka izložba će gostovati u Pečuhu.

Damir Babić, Sve je to jedan dah, 2014.

Percepcija, promatranje i tematizacija odnosa između našega fizičkog i duhovnog pogleda, između viđenoga i promišljenog / doživljenog, osnovna su polazišta autorskih pristupa zastupljenih na izložbi. Autor-promatrač u svim je slučajevima prisutan, on postoji, ali pomaknut je u stranu i lišen mogućnosti (ali i želje) upletanja u zatečenu situaciju. On distancirano gleda i dokumentira stvari koje teku mimo njega. Radovima se provlači konstanta statičnosti i stabilnosti prizorā koji nisu tek zabilježeni isječci vremena, već u sebi sadrže zamrznuto trajanje kojemu su autori „podarili stanovitu auru tišine“. U toj se tišini nalazi trenutak, ali i cijela vječnost iz koje je odstranjena Heraklitova ideja o vječnoj promjeni. Izloženim radovima njihovi autori tvrde: trenutak je vječnost i vječnost je trenutak.

Navedenih četvero odustaje od bilo kakve kritike, pogled samo dokumentira odustajući od upisivanja značenja u zahvaćene prizore. Jasenka Bulj u svome radu najčešće prikazuje prostore koje subjektivno osjeća na vlastitoj koži i u koje je sama upletena. U ciklusu Etape otvorenoga kruga prikazuje se pak prostor koji je autorici stran i u koji nisu upisana njezina sjećanja. Upravo ta distanciranost omogućuje umjetnici bijeg od naracije i koncentriranost na zabilježeni trenutak. U Entropijskim pejzažima Igor Zirojević bavi se odnosom čovjeka i prirode, točnije upletenošću čovjeka u prirodu. On je također „savršeni“ dokumentarist koji ne osuđuje, ne komentira, ne kritizira, nego gleda i bilježi te na taj način, kako piše Paola Orlić, „progovara o onom ‘drugom pogledu’ koji vidi onkraj i iza zbilje pa tako sam za sebe gradi definiciju antipejzaža kojim se približava paradigmi krajolika ljudske svijesti.“ Damir Babić predstavlja se uljima na platnu koja već neko vrijeme plijene pozornost i zanimanje budući da se Babićev raniji rad temeljio na „konceptualnim instalacijama i fotografijama“. Njegovim platnima dominira tišina i baš o njoj umjetnik želi pričati vizualnim jezikom. „Tišina na koju želim ukazati“, kaže Babić, „stalna je Prisutnost u nama i svim oblicima i pojavama svijeta“. Objašnjavajući polazište vlastitoga umjetničkog pristupa, autor piše: „Ako ove slike ne odustaju od pomnog bilježenja oblika opažajnog svijeta, to je zato jer stvarnost nije negdje drugdje. Ona je u pogledu.“ Babićevi krajnje realistični radovi potvrđuju ovu tezu i pokazuju da njegov realizam nije naivan, bilježnički, nego promišljen (i možda u ovom trenutku nužan) umjetnikov izbor. Započeo sam s prostoru Jasenke Bulj, a završit ću s prostorom Ivone Jurić. Ivonina je tematska okupacije prostor lišen ljudskih figura. Njezini radovi, kao i radovi ostalih troje umjetnika, nastoje ipak nadići puku dokumentaristiku od koje polaze i kretati se prema „krajolicima“ oblikovanima (točnije dovršenima) u svijesti tih umjetnika.